недеља, јул 20, 2025
Početna » FILIP ŽARKIĆ – CONCENTRATE

FILIP ŽARKIĆ – CONCENTRATE

Kada gledate neki film uglavnom ga na približni način doživljavate u onom smeru koji ga je
kanalisao režiser potpomognut scenaristom. Glumci su tu samo da izvedu predstavu na
pokretnim slikama. Kada čitate neku knjigu već imate više mogućnosti da istu doživite na
različite načine, ma koliko puta istu prelistali, pročitali ili dočitali. Hrabrost spisateljske iluzije
tu se može meriti samo sa vašom maštom. Vaša lucidnost najviše može doći do izražaja u
muzici, pogotovo kada je reč o instrumentalnom okviru utegnutih nota.
Pre nekoliko dana, 17. ovog meseca mladi Filip Žarkić izdao je novi singl, koji svojom
izdašnošću, ne pripada samo uskom krugu ljubitelja elektronske muzike, već isti smelo gazi
ka srcima ozbiljnijih poznavaoca težih nota. U odnosu na ranija elektronska Filipova izdanja,
muzički vidno je drugačije, ozbiljnije, te jednom rečju razigranije izdanje nosi, ako ne smeliji
korak ka napred, a ono zreliji prikaz samog izražaja unutrašnje stvarnosti kako je umetnik
vidi i iskazuje kroz osebujni talenat, koji svakako poseduje. Ritmičnost njegovog algoritma
veoma precizno vodi do konačnog cilja, a to nije samo lakonsko uživanje u muzici, no barem
pokušaj, da se nateramo da istu i proživimo u delu u kojem je autor zarctao, ali na svoj
način.
Tema se zove Concentrate (Skoncentrisati  se) i u punih sedam minuta nudi nadahnuto
putovanje u unutrašnjost čoveka. Naizgled samo trčanje nepoznatog takmičara baca samo

blago osenčene staze kojima hodi, ali iza svakog jakog damara srca, oseća se želja za
drugačijim korakom, marširanje se pretvara u jedno smisleno brzo trčanje i osvajanje, ne
sopstvene sreće, nego vlastite budućnosti.
Sam pojam pomenute teme govori o fokusu na bitne stvari kojima smo kao živa bića
izloženi, svakodnevna mala rasula se mogu voljom zgusniti, te čovek biva jači, otporniji i
zašto ne reći, sam sebi blagougodniji. Neophodan je svakodnevni rad ne samo na samom
sebi, već i na onome što duboko drema u nama. Filip je pokazao, uloživši ogromno htenje,
ali  i muzičko umeće, da njegova duboka otkrivanja svojih akvarelnih tananih osećanja,
može prebaciti na živopisno obojeno platno vidljivo svuda i svima ko želi smelo otvoriti oči.
Njegovi mali elektronski igrokazi lepršavo se u tih sedam minuta žustre muzike pretapaju
hrabro u ocrtane linije ratnika sa štitom. Ne, on svesno izbegava svoj evolutivni muzički put
nudeći, ne kraći i brži put, nego smer u kome ide biva raskrčen volumenom njegove muzike.
Kao da igra šah sa samim sobom, brzopoteznim notama kroči kroz obraslu divljinu, moćnim
hodom srce mu bije 220 otkucaja, no umor se ne oseća, snagom sopstvenog uma reguliše
svoj unutrašnji bes, pretvarajući isti u notni osmeh neiscrpne moći.
Početna ritmičnost basova biva orošena klavijaturnim minijaturama, blago stišavanje brzine
zvuka kroz oblake rigidnih tonova na trenutak je ispraćen tihim vokalnim šapatom imena
naslovne teme. Onda sledi krotak nastup talasastih zvukovnih barakuda i više nežnosti
nema. Ritam hoda po imaginarnim unutrašnjim sazveždjima postaje sve strastveniji, basovi
su agresivni, ali ne i grubi, dominira jasna i precizna elektronska linija kao vodilja ka
progresivnijem uzdahu. Zavodljivo okretanje zvukova daje posebnu lepršavost
harmoničnosti melodije. Jednostavno, ni na trenutak nema dosade na volšebno utabanim
hirovitim stazama na koje nas umetnik upućuje. I tako, punih sedam minuta unutrašnjeg
emocionalnog razgibanja daje nekakav smireni kosmički poklič da, kada se svi strahovi
izbace iz čoveka, ostaje ona unutrašnja lepota bića darovana svima nama na začetku
stradalnog puta ka nepoznatom.
U samom opredeljenju ka borbi izmedju jednostavnog promatrača života kako sve brže
prolazi mahnitim vozovima, Filip se opredelio da bude kosmički letač raspolaganja svog
životnog puta, ali da u toj brzini ne zaboravi sve one usude koji se stavljaju ispred njega i da
pokuša da eliminiše iste dubokom verom u sebe, snagom muzike i svom onom lepotom koju
ista zrači oko sebe.
Veoma elegantno sklopljeni aranžmani, autentični nastup originalnog zvuka, leptirasto nudi
sedmominutno lebdenje iznad stvarnosti sa krhkim pogledom u dubinu nestvarnih vizija. Filip
drži publiku u nekakvom instančanom polusnu, a sa druge strane nudi im sopstvenu viziju
borbe u sebi samima. Na njima je da odluče, a muzika je tu da ih inspirativno uputi u one
krajolike gde još kročili nisu. Samo malo koncentracije fali i tu smo, pred ogledalom životnih
iskustava, ma kakva ona bila, neka budu našeg izbora plam.
Tekst je posvećen životnom borcu Ivanu Žarkiću.
Miodrag Marković

You may also like