Početna » RAPSODIJA NI U ŠTA

RAPSODIJA NI U ŠTA

од Паланка данас
0 Коментар

Ne, ova rapsodija nema kolorit, teško sivilo je pokreće i niz
nedefinisanih i nerešenih problema koje se već decenijama talože,
izmedju najvećeg izdavača nosioca zvuka u regionu i jednog, epskog
izvodjača, koji je, osamdesetih godina prohujalog stoleća, rekao sve što
je i imao reći, otpevao što je mislio da treba, te ostavio neizbrisiv trag u
svojim porukama onima koji, ne samo da su ga voleli, nego uopšte
slušali.

S većom ili manjom pažnjom. Pevao je o ljubavi, odnosima
medju ljudima, ukazivao na tadašnje (vidi čuda i sada su uglavnom
aktivne) anomalije jednog društva (manje više korumptivne prirode),
kao vidjenje, kako mikro, tako i makro politike, medju ljudima koji su
zastupali interese radničke klase, teškog nadolazećeg kapitala, odnosno
vlastite interese, a sve to pod opskurnim plaštom demokratije i ljudskih
prava, te buduće blagodeti svima nama. I uvek se tražilo strpljenje.
Stand by, na čekanju, svuda i u svim prilikama. No, život nikada ne
čeka, on se dešava, trenutno, bespogovorno, na slavu ili očaj pojedinca,
ali on ide kroz slavoluke ili kazamate, trpi ili uživa, ali prolazi…
Prodavanjem magle, ili ti, mlaćenjem prazne slame, samo dobijaju na
vremenu oni kojima je isto neophodno da bi sproveli svoj naum u
sticanju sopstvene koristi, uvek na uštrb nekog drugog.
Branimir Štulić, zvani Džoni, ili jednostavno Azra, je neko kome
vreme ne može ništa, u njegovim stihovima, izmedju redova ugradjeno
je vreme "očaja i nade", neki teški urlik iz dubine duše koji mu se

otimao kroz sva njegova izdanja. Naravno da je Azra – Džoni, da je
Džoni – Štulić, da pripada svima, ali i nikome, da je svoj, ali ne i na
svome, odnosno da u svom apatrizmu nosi seme slobodnog izražavanja
misli, kroz otisak reči na papir, ekran, svejedno, pribeležen je trag
jednog čoveka koji ima misao, neokaljanu i poštenu, ali ne uvek i
primenjivu u postojećim okvirima društvenog življenja.
Branimir Štulić možda može pobediti izdavača u pravnom smislu,
možda presuda, ili nekakva nagodba, bude u njegovu korist, no pitanje je
da li Branimir Štulić može pobediti samoga sebe u sebi nošenog.
Decenijama unazad. Ta krinka kojom pokriva se lice boginje pravde,
povez preko očiju, ili samo mač koji drži u ruci, nije dovoljna za
nezavisnost, ni epskog pevača, ni izdavača. Svi će biti nezadovoljni
udeljenim delovima kolača. No, u tom vrtlogu bujice paragrafa i
nepostojećih ili nepriznatih ugovora, zapostavljeni će biti svakodnevni
razumni ljudi koji uživaju u muzici, pre svega Džonijevoj. Isti će biti
uskraćeni za obnovu starih albuma, a nove generacije neće biti u prilici
da čuju nešto što odudara od sadašnjeg klišea popularne muzike. Album
Ravno Do Dna svakako je uvršten na tu listu.
U par navrata Džoni nas je udostojio sa novim pesmama i
obradama starih preko svog jutjub kanala. Ma koliko se trudio da
izvučem pristojan tehničko muzički zvuk sa poslednjeg "virtuelnog"
albuma Kavern, i pored solidnog pojačala i ostalih skalamerija, nisam
zadovoljan zvukom koji dobijam. I nije istina da postoji način, gde
obični slušalac može izvući preko odličnih digitalnih pojačala kvalitetan
zvuk sa jutjuba. Ni blizu CD zvuku ili lepoti tona koji ostavlja
gramofonska ploča.
Čar samog, svakog, vinila je neponovljiv. Kada se otvori omot
gramofonske ploče, oseti se miris istog, posebna draž je držati golu
ploču sa palcem i kažiprstom i postaviti je na tanjir gramofona. Staviti
teg na ploču i dobro je utegnuti, zatim je prebrisati, po mogućstvu
karbonskom četkicom, staviti nežno zvučnicu na vinil, i… Magija
počinje. Nemerljiva lepota zvukova proizilazi iz zvučnika.

Reizdanje gramofonske ploče Ravno do dna posebno budi stari
ugodjaj u meni. Prosto, odrastao sam uz taj album, deo mog vaspitanja,
pa ako hoćete i lirski izliv kroz pisanje raznoraznih tekstova, došao je
baš kroz nju. O istoj je sve odavno rečeno. Sa njom je Džoni zaokružio
jedan opus Azre, odnosno kasnije se već uveliko, ne samo osetilo, nego i
postalo vidno, da je Džoni u stvari Azra i obrnuto, bez obzira kako se
Branimir Štulić potpisivao ispod svojih dela.
Posle tri decenije Džonijevih, kako novih, tako i starih, izdanja
nema u prodavnicama ploča, na striming platformama i slično, ali nema
ih ni na radiju i televiziji, kao, malo je degutantno reći, ali je istinito, još
uvek masovnih medija za obične ljude. Na njima neke druge aktivnosti
zaokupljaju pažnju gubitaša vremena i proaktivnog blejanja. Kao i u
književnosti, prva, da ne kažem stara izdanja knjiga, tako i u muzici,
predstavljaju raritete, pogotovo kada se više ne obnavljaju, odnosno ne
doštampavaju, tako je i sa pomenutim albumom. Ali, samo to povlačenje
u osamu Džonijevog muzičkog kutka, gde nema reizdavanja njegovih
albuma, dovodi do toga da mladji naraštaji budu neupoznati sa jednim
periodom koji traje u produžetku, bez namere privodjenja istog bilo
kakvom kraju. Ne mora im se to svideti, pitanje je koliko je Džoni i u
pravu sa tekstovima koje je provlačio kroz svoje albume, ali važnije od
toga je da je imao stav, da je On bio On, pa ma kako bilo u redu ili ne,
odnosno neka košta koliko košta. I cena nije bila niska za njegovu
autonomiju i stvaralaštvo, ali u njoj učestvovali smo svi mi, nekada toga
nismo ni bili svesni, Džoni je postao nestvarni pesnik izgubljenih iluzija,
epski stvaralac sa željom da njegov stih udje u sve nas, a da mu glas
zatreperi visoko u sazveždjima ljudskih raspoznavanja oholosti i
licemerstva. Kao da je bio čitač sudbina sa naših dlanova, a mi ga ne
želimo čuti, jer ne odgovara nam istina koju nam predočava uz svoju
borbu sa vetrenjačama. Biti savremeni Don Kihot lepo zvuči u
besciljnom beletrističkom traženju čoveka, ali u praksi je mnogo
drugačije, bolnije i pohlepno suptilnije kasanje u mraku. Svetlost se kat
kad izrodi na nekom dalekom štapu, ali se brzo pretoči u senu igranja
nepoznatih likova po sopstvenom zdanju. Samo tragovi korbača odaju
prisustvo prisile na ledjima zavadjenih naroda.

Ali nema više onog potiskivača radosti u očima tvorca najlepših
stihova ukazanja na ljudsku haotičnost misli i želja da probudi u sebi taj
naboj za boljim životom, to htenje da se ne pristaje na šaradu čekanja do
besvesti i nedovršavanja svih započetih poslova, nikada kraja, sve sami
novi počeci otegnuti u beskrajnom nizu. Sve je to, kako kroz stihove,
tako i razinu grubih poruka, ostavio u zalog Branimir Štulić, u svom
bogatom muzičkom trileru, bez srećnih svršetaka. Da, on je legenda, mit
o njemu hodi ovim prostorima, tiho i suptilno umirujući na brazdama
starih gramofonskih ploča, ali uvek nanovo se radjajući kroz poruku da
odavno puzimo po dnu, ravno ni u šta…
I baš zbog svega toga, mislim da Džoni treba da ostane tamo gde
jeste, da se saživi sa sopstvenim mitom, jer možda on i bude spreman za
nas, ali je jako upitno jesmo li mi spremni za njega. Na "ovim
prostorima" i Hrist bi ponovo bio razapet kada bi se vratio i to baš od
onih koji se najviše kunu u njega. A naš Džoni nije više onaj od pre 30 –
40 godina, to je neki sasvim drugačiji čovek, kao i vreme koje ga sada
prati. A i mi smo se svi generalno izmenili, postali smo gori nego inače.
U tome leži sva draž života. Tako i Štulić, imao je prošlost, povremeno
se javi da je još muzički živ, ali ga ne vidim u budućnosti. Naravno,
govorim o muzici. Na koncu, možda jednom vreme i pokaže ko je u
pravu, ali tada to više neće biti važno, nikome, ni nama ni Džoniju. A
dotle uživajmo…
Miodrag Marković

Povezane vesti

Портал Паланка данас је први регистровани веб портал ове врсте у нашем граду. Настао је почетком 2014 године као потреба за праћењем вести на један нов и савремен начин….

Последнје вести

@2022 – Сва права задржана – Паланка данас. Дизајн и израда сајта:  Konncept