BOB MARLI – 45 GODINA OD SMRTI

Link kopiran u privremenu memoriju!

Uvek sam se pitao postoji li mesto gde se sreću svetovi. Ne geografski,
nego kulturološki, ne politički, već oni obični, svakodnevno protkani
ljudskom rukom i glasom. Ima li te niti koja spaja ljude različitih
pogleda na svet, drugačijih boja i rasa, a pogotovo običaja i verskih
opredeljenja. Da, ima, ali samo nije muzika, nije samo film, a još manje
su to ratni sukobi. Ne, ne čudite se, istorija sveta je istorija ljudskih

sukoba,ratovanja i razaranja. No, ne želim o tome, nije prikladno na
ovom portalu. Fudbal je taj što spaja ljude, kao nijedan sport. Prosto,
igraju ga svi na ovoj našoj planeti. Kakva je takva je, naša je, kakvi smo
takvi smo, a uvek uvek možemo biti gori, što nam veoma lako polazi za
rukom. Ali strast prema fudbalskoj lopti je nemerljiva. I da skratim, nije
tačno da ga žene ne vole, to je poturanje neistine od malog broja
muškaraca koji ne vole isti, koji svoj beg od vlastitih žena i na ovaj
način žele opravdati. Fudbal je borba neprestana, jer samo u njemu, za
razliku od drugih sportova, i slabiji može pobediti moćnijeg. Kao i u
realnom životu. Srce, ljubav i nada. Tinja do poslednjeg zvižduka sudije,
odnosno daha odlazećeg bića.

E, sad, čemu ovoliki uvod. Zbog toga što sledećeg meseca počinje
Svetsko prvenstvo u najvažnijoj sporednoj stvari na planeti. Nije bitno
što pola naše domovine neće biti u prilici da kroz šareniš velikih ekrana
isprati navedeni dogadjaj, biće tu drugih velikih istorijskih događaja koji
će zaseniti ovo malo nepotrebnog loptanja drugih učesnika, jer nas tamo
odavno nema. Među nestvarnih 48 fudbalskih reprezentacija, naše opet
nema. No, kad god povežem fudbal i muziku, uvek mi pred oči izađe
jedan, više nego zanimljiv lik. Bob Marli. Muzičar, britkog jezika, osoba
sa stavom, borac za slobodu ugnjetavanih i ponižavanih, bez obzira na
poreklo, veru i naciju.

Naime, 11. maja ove godine navršilo se četrdeset i pet godina od smrti
najvećeg rege muzičara koji hodaše, stvaraše i pevaše tu vrstu muzike.
Ne znam, ali njegovi savremenici kažu da je bio i odličan fudbaler, sa
istim žarom se unosio u loptanje kao i u muziku. Fudbal je strast, kao i
muzika i ljubav, ako to ne posedujete, ne ulazite u navedene stvari.
Sticajem raznoraznih okolnosti, a dobar deo je bio i do njega samog,
prerano nas je napustio, u 36. godini života. Sumnjam da je sva muzika
iz njega izašla, verujem da su postojali u njemu još neotkriveni izvori
muzike, skriveni i potajno se nadavši da mogu kroz stih izaći iz njega.

A taj stih, njega, kao večnog samotnog putnika, i kada napušta voljeno
biće, krasi nekom blagom pozlatom, kao kada u pesmi No woman, no
cry (Ženo, ne plači), odlazi, ali joj ostavlja i veru u budućnost, sa
upozorenjem, da ne zaboravi prošlost. No, vrhunac stiha je kada kaže
“Moja stopala su jedina kočija, moram da nastavim dalje”. A to “dalje”
to niko ne sluti koliko je daleko ili blisko, ali je tu oko njih, te zato ne
postoji ni razlog za suze, ni kada ostavljaš, ni kada si ostavljen.
Budućnost žmirka, ali se ne otvara. Stoji tamo negde zacrtana na
obrisima oblaka i čeka svoje nesudjene putnike.

Svoj beg iz siromaštva mnogi su videli u muzici, i naravno, u fudbalu.
Nije Bob Marli tek tako zablistao u muzičkom svetu. Jeste bio glavni
nosilac svih muzičkih previranja sa Jamajke, ali se dugo i tražio u tim
mikro svetovima. Borio se za Crni kontinent i muzikom pokušao
povezati sve ljude i usmeriti poglede ka problemima uniženih. U pesmi
“War” (Rat) naglašava da je siguran u pobedu i da će dobro nadvladati
zlo, da nema superiornijih i da trebaju prestati podele na građane prvog i
drugog reda (tužno je to što su se vremenom pojavili i građani trećeg
reda), jer onda nadvladava rat kao neizbežna opcija za sve, i svi postaju
nesrećni, u svim delovima sveta. Poenta je da rat ne donosi nikome
sreću. Ni pobednicima. A ljudi, različitih kultura, vera i nacija, bi trebali
da se bolje upoznaju. Naravno da je za to neophodna želja svih strana.
Žao mi je, ali ljudi se u današnje vreme sve teže upoznaju, a surovi
danak digitalizaciji tek će u narednoj generaciji ostaviti neizbrisivi
otisak na emotivno-mentalno stanje ljudskog bića.

Upečatljivi trag u svetskoj muzici ostavio je i Bob Marli, taj poročni car
regea, nanizavši u svom opusu 13 studijskih i 6 živih albuma, što je, ako
se uzme da se u najboljim godinama stvaralaštva pridružio Hendriksonu,
Morisonu, Džoplinovoj i drugima, popriličan diskografski uspeh. Svaki

njegov album je ciljan, svaki njegov nastup je borba za boljitak onoga
što je predstavljao kroz svoju muziku i tekst.

Bob Marli obeležio je kraj sedamdesetih godina i početak ranih
osamdesetih. Prerano je stao. Album koji možda najbolje ocrtava rad
Boba Marlija je svakako “Exodus”, koji u sebi sadrži, pored
dominantnog regea, elemente bluza, soula, roka i fanka. Tu još optira
klavir i duvačka sekcija. Album je pitak i ugodan za slušanje u svim
intervalima. Napominjem da je isti najprodavaniji rege album u istoriji
navedene muzike, a magazin Tajm ga je proglasio albumom veka.

U proteklih četiri i po decenije svašta se izdešavalo u svetu, kako u
muzici, tako i u drugim oblastima umetnosti, kulture, znanja i
svakojakog stvaralaštva. Bilo je i onih drugih. Na ovom evropskom
fudbalskom prvenstvu neka pobedi zaista najbolja ekipa, kada naše već
nema, a Bob Marli i dan danas bije svoje bitke kroz ostavljeno muzičko
nasledje koju baštinimo svi mi koji volimo muziku, slobodu i ljubav…

Bobe, mirno sni svoj sanak kojim si bar na tren uspeo da spojiš svetove.

Miodrag Marković

Tagovi