Početna » ONIMA ŠTO DOLAZE ZA NAMA

ONIMA ŠTO DOLAZE ZA NAMA

од Паланка данас
0 Коментар

Čudesni svet digitalne tehnologije toliko se okuražio da je dospeo
čak i tamo gde mu mesto svakako nije. Spisateljstvo sam uvek
doživljavao kao nit umetničke duše, obrazovanja, pa već ako hoćete,
pismenosti i vrsne načitanosti. Darovitost i nadahnuće se
podrazumevaju. Isto mišljenje važi i u svetu muzike. Biti nadaren je
izuzetna privilegija, koja radom i upornošću može kristalizovati oblik
umetnosti kome se jedinka predaje. Nosi visprenost umetničkog
iskazivanja u glavi, srcu i duši, taj nesporni trenutak obasipane sreće,
nisačim se ne može porediti. To je kao ljubav, ili je ima, ili je zaboravite.
Ona se ne čeka, ona se osvaja, baš kao i sloboda, u bilo kom smislu.
Neskriveni oblak na kome dremaju večiti sanjari ništa drugo nije do
njihov pravi dom, onaj stvaralački.




No, u već poodmakloj završnoj prvoj četvrtini ovog stoleća, kroz
veštački oblikovane forme pokušava se izraziti stvarlaštvo. Dobiti
korisne informacije od nazvane veštačke inteligencije je veoma korisna
stvar, ali samo ako služi isključivo u saznajno-edukativne svrhe. Ipak je
čovek taj koji treba kidati vlastite umetničke forme, na one načine na
koje ih predvidja večita klackalica od života. Lepo je kada izrazite svoj

stav i to neko pročita, pažljivo analizira, pohvali, iskritikuje ili samo
odmahne glavom na drugu stranu. Da se ne lažemo, svi smo mi sujetni,
godi lepa reč i ruka na rame. Skribomanivši na svoj način, imao sam i
sam to zadovoljstvo da mi priđu nepoznati ljudi i pohvale moj način
razmišljanja o muzici kroz literarni objektiv kako sam ga zamislio.
Užitak je uvek čuti pohvale o svom radu, pogotovo od ljudi sa kojima
nemate nikakvih dodirnih tačaka.
Ipak, svako lice ima i svoje naličje. Skoro me je zaustavio davni
poznanik, rekao par uvodnih reči o mojoj pismenosti, tek da bi sebe
uveo u priču, te objasnivši mi da se i on uključio u muzičke vode i to u
ne baš mladalačkim godinama. Strpljivo sam ga slušao iz razloga što
nisam utekao na vreme, a u tom trenutku nije bilo moguće tek tako
izbeći njegovu napadnu inicijativu. Elem, predstavio se kao muzičar u
pokušaju koji s pomoću kompjuterske tehnike je počeo da pravi muziku.
Rekoh mu da sam u elektronskoj muzici poprilično tanak, ali me je on
ubeđivao da je reč miksovanju, moja misao je bila u smeru sklepanja iste
od njega samog, no on je toliko pametovao da sam samo skontao da on
faktički i nije muzičar nego programer i da ima silnu želju da postane
poznat, barem malo… Još uvek nisam ništa shvatao, gledajući oko sebe
na koji način da se izvadim iz nastale situacije, klimajući glavom i
potvrđujuji njegove programerske opširne, a nesuvisle besede, taman
kada sam ga hteo pohvaliti i da mu se izvinim što moram da žurim i ne
mogu da ga saslušam do kraja, ispalio je metak namenjen meni u smislu
nadahnutosti i spremnosti na saradnju sa mnom. I dalje ništa nisam
razumeo, sve dok nije rekao da nešto napišem o njemu i njegovom
muzičkom stvaralaštvu. Petnaestak minuta mu je trebalo da me od
sopstvene živosti, lagano pretvori u klinički mrtvu personu. No, sad sam
i sam proradio, konačno shvatajući sam čin celokupnog cirkusnog
repertoara mog negdašnjeg poznanika iz nekih mlađih, mlađih, dana. Da
bih zatvorio kompletnu konstrukciju nazovi muzičkog repertoara,
objasnio sam mu da ću svakako nešto staviti na ekran mog računara, ali
da je neophodno da ima neki video spot na jutjubu kako bi i oni
nezainteresovani za muziku imali spoznaju čime se moj poznanik bavi,
jer sam go tekst ne znači ništa. Naravno da je bio zadovoljan i odmah

me je pitao da li će to biti objavljeno kada on bude svoje stvaralaštvo
nakačio na jutjub i internet. Svakako, svakako, ali već sam se dugačkim
koracima sigurno udaljavao sa mesta moje duševne pogibije.
Tek tada me je uhvatio strah od nekih budućih novotarija za koje
sam siguran da nikada neću biti spreman. Ceo život sam pokušavao
ovladati istim, isterujući neku svoju krivdu u neke prave Drine,
momentalno mi je kroz glavu prohujala i numera Atomskog Skloništa
Oni Što Dolaze Za Nama. Setih se i albuma na kome se ista nalazi,
neobičnog omota ploče koja uredno sniva u mom apartmanu nosioca
zvuka.
Pomenuta numera zatvara album Infarkt, koncepcijski izuzetno je
legla imajući u vidu da isti otvara song Na Kraju Stoleća (ne računam
uvodnu recitaciju tekstopisca Boška Obradovića). A tome ima punih
četrdesetpet godina. Sjajan sklad gitare, ritma i orgulja na albumu koji je
imao mnogo rokerskije i mnogo zapaženije numere nego što su Pakleni
Vozači, ali koji su, eto, zbog motora, video spota u vašarskom buretu, i
dan danas zaštitni znak benda, odnosno Bruna Langera. Da, Atomci su
imali i gitaristu. Sjajnog, neumornog, pravog hard rok entuzijastu
Dragana Gužvana. Udenuo je svoj način sviranja gitare, lako
prepoznatljivog zvuka, kratkih, ali nosećih solo deonica i rokenrol ritma
koji je uznosio vokal Serđa Blažića do onih skrivenih oblaka na kojima
isti i dan danas počiva.
Naravno da je album obeležila Devojka Broj Osam (u očima) kao i
obavezujući stih da srce sačuvamo (Infarkt), ali da je ipak neki nesrećni
budući zapis i te kako ostavila numera Oni Što Dolaze Za Nama. Tada
daleko preteća za neku budućnost, sada već glamurozno korača kroz
vrata današnjice, oholo i gordo, nadmeno i bahato krčeći sebi staze kroz
nemire ovakvih fosilnih ostataka poput mene. Bio je to drugi album
Atomaca koji su tek posle trećeg definitivno zakoračili u rok istoriju
ovih podneblja pod kojima se rađamo, stasavamo i mremo. Svako vreme
ima svoj način življenja, radosti i bola. Mnogi od nas neće biti spremni
na toliki eho digitalnih tvorevina, ma na koji način se izražavali. Znam, i
sam ne pišem grafitnom olovkom na požutelom listu stare sveske, ali su

slova isključivo moja kao i sve grešne misli kroz koje ih valjam, kakve
su takve su ali su duboko lične, nema mešavine niti kopipejsa, samo
vlastiti otisak, baš kao što su Atomci ostavili trag pevajući o pretnjama i
svim onim zlodelima koje može doneti treći svetski atomski rat. No, šta
je za nas rat, jedan više ili manje, atomski ili ne, uvek smo spremni za
isti, pogotovo kada vidimo neprijatelja u protivničkim uniformama.
Problem je što ga sada ne vidimo… Veštačka inteligencija je tu, pred
vratima, bez slonova, samo sa čipovima i 8K ekranima, predstavljajući
nam život kakav zamišljamo, a nikada ga nećemo proživeti. Virtualnost
je strašna stvar… A dotle mislimo svojom glavom.
Prebrodih više takvih i sličnih okršaja, epidemija i raznoraznih
životnih iskušenja, kako ću onog programera za muziku s početka ove
storije, nisam živ. Više nisam tako mlad da mogu lagano izbeći, srećna
je okolnost što i on nije u prvoj mladosti, pat na karte i remi, ne donosi
ni njemu ni meni ništa novo, ali razgrađujući ovo vreme što nam je dato,
trudimo se da dobijemo na istom, barem da svaki problem odložimo za
dan, sat ili tren, a sutra ćemo videti. Oni što dolaze za nama nemaju taj
problem, dobijaju na vremenu, dobijaju na životu i talože iskustvo u
svoje foldere. Da li su srećniji nego Atomci i njihovi savremenici, posle
skoro pola veka, ne mogu dati odgovor. Bend je pokušao, upozorio je na
vreme, da li nam je svima više gore nego što smo očekivali, a manje
nego što zaslužujemo, to nikada nećemo saznati. Bar ne u ovom životu.
Miodrag Marković



Povezane vesti

Портал Паланка данас је први регистровани веб портал ове врсте у нашем граду. Настао је почетком 2014 године као потреба за праћењем вести на један нов и савремен начин….

Последнје вести

@2022 – Сва права задржана – Паланка данас. Дизајн и израда сајта:  Konncept