Prošle nedelje, 24. Maja, Bob Dylan je navršio 85 godina života,
muzičar, pesnik, gitarista, nazovite ga kako hoćete, ali je svakako
multiumetnik i jedna neponovljiva veličina koja je izdala 40 studijskih
albuma od 1962. godine zaključno sa 2023. godinom.
Svaka reč ima svoju težinu. Nekad je laka kao perce, a nekad je teška
kao srednjovekovni okov. Nekad je nežna kao svila, a nekad gruba kao
težačke ruke, nekad miluje, a nekad je prejaka do smrti. Reč je ono što
izdvaja čoveka od drugih bića, ona veza između misli i pokreta, prijanja
uz čast i obraz.
Reč, moćna, tiha, sama i u društvu, sve zajedno i ujedno. Od pamtiveka
ljudi su se trudili da zabeleže istu, na onaj ili ovaj način, sve dok se
pisma nisu osavremenila i postala svima dostupna. Ništa lepše od
zabeležene reči. Pogotovo ako ima smisla, ako vredi i upućuje na
opšteprihvaćene vrednosti savremenog društva. Tu ne mislim na par
godina unazad, već na decenije koje prođoše mimo nas, kao letnji vetar,
a ne osetismo ga.
I opet poetsko kazivanje je taj čarobni stih što pokreće ljude. Uz muziku,
prija, godi, a zna i da zaboli. Onda pitanje čemu to, ako je sve prolazno,
podložno zaboravu i sudu vremena. Vreme, taj tužni faktor koji
iskristališe misli i dela, daje kritiku za sve ono što ste nekada radili ili
niste, a mogli ste i, što je još gore, trebali ste.

Uvek mi je čast, da u nekoliko crtica, kao moje isključivo sebično
viđenje, predstavim nobelovca, muzičara i poetu, buntovnika i
sledbenika ljubavi i istine, čoveka, koga možete voleti ili ne, ali ga u
svakom slučaju morate ceniti. Ne samo zbog nagrade za životno delo,
nego zbog svega onog što je izgovorio i odsvirao u poslednjih pola veka.
Bob Dilan, u stvari Robert Allen Zimmerman.
Lično, za mene, poeta u rok stvaralaštvu. Neprikosnoven muzički
stvaralac, uz reči, teške, opore, surove, ali istinite. Reči koje odjekuju,
koje stalno opominju kuda idemo, zašto smo tu gde smo, a uvek želimo
više. Mislimo da smo bolji od drugih, pametniji i vispreniji, ali da se
uvek umeša neka zla sudbina. Uvek je ona kriva za sve. I opet ta čarobna
reč, izgovorena i zapisana, a vreme odlazi, već danas sutra će biti juče, a
sutra je opet daleko. Kada Dilan izgovori reč uz gitaru i zapita sve nas
koliko ima do kraja puta, naravno da neće dobiti odgovor, on tu nije ni
presudan, ali čovek treba da se zapita kuda ide, a pogotovo s kim. Da
pređeni put ne ostane uzaludan, da ostane neki trag, slika ili, bar, reč. Sa
velikim R.
Tako je Dilan stao uz književne veličine kao što su Kipling, Tagora, Šo,
Hese, Hemigvej, Kami, Sartr (odbio Nobelovu nagradu), Pamuk i
naravno, naš Ivo Andrić. U muzičkom carstvu Dilan je odavno
nemerljiva veličina, rame uz rame sa elitom svetskog rokenrola, a pre
punih deset godina je i književni svet priznao vrhunskog poetu, majstora
reči.
Dilan je oduvek imao ono nešto što ga odmah izdvaja od drugih, tu
lepršavu reč, snažnu do jeze, koja peče poput vatre i ledi one protiv kojih
je digao glas. I opet ta reč koja utanja u muziku, koja je samo pratilja
njegovih osećanja. U jednom momentu njegova pesma pokrenula je svet,
bila je plamteći bljesak u nezadovoljstvu mladih u vreme kasnih
šezdesetih godina prošlog veka.
Da li je Dilan bio vrhunski gitarista, svakako da nije. Njegove vokalne
sposobnosti naravno da su uvek bile upitne, kao i sviračko umeće, ali ta
reč koja je klizila niz njegove usne, opora i puna besa, puna istine koja je
tadašnji establišment itekako zabolela.
Nije bio sanjar, ni mističan, nije bio ni lider u poslu koji je decenijama
stvarao, ali je plenio svojom neobičnošću, jednostavno izdvajao se od
drugih, bio je prepoznatljiv po prvoj noti i prvoj reči koja ide ka
slušaocu, odnosno gledaocu. Sada bismo rekli pratiocu.
Od 1962. godine kada mu je izašao prvi album, do danas, od Duvanja u
vetar do pevanja klasika muzičke kulture roka, kao što je njegov album
gde je pevao songove od Džoni Keša, ostavio je neizbrisiv trag u muzici
i poeziji. No, pamtiću ga po Reči, sa velikim R, koja opija, ima smisao i
poruku, a nije fraza. Taj Božji dar u njemu, kao muzičar i pevač, u
potpunosti je ostvario u smiraj svoje muzičko- spisateljske karijere.
Otpevao je i odsvirao skoro sve što savremena muzika može dati. Bio je
akustičar, roker, kantri pevač, svirao je i pevao džez numere. Ipak, uvek
je bio poseban. Ima taj bluz motiv duboko u sebi, tu senku tuge što ga
prati svo vreme. Ćudljivost, povremenu oholost svestan svoje postojane
veličine, gajio je na specifičan način. Svakako prepoznatljivu.
Da, Dilan je definitivno zaslužio priznanje svih priznanja, Nobelovu
nagradu kao vrh svoje poetičnosti, koja je odnavek predstavljala spoj
iskre mladalačkog bunta i čoveka punog iskustva. Tonovi njegove gitare
i klavira bole, otvaraju dušu, a reči režu, pravi noćni bluz. Znam da je
sreću lako opisati, ali gorčinu i teskobu veoma je teško izvući iz sebe
samog. A baš to je odlika njegovog stvaralaštva, da taj unutrašnji žal
sačuva za sebe, ali da ga opiše i predstavi drugima na razuman način. I,
uglavnom, mu je to uspevalo.
Lično, najdraži mi je album “Slow train” iz 1979. i istoimena numera.
Reč je o sporom vozu koji stiže, ide kako ide, kao i život, ali na kraju
ipak stigne na odredište. Kako tako, borimo se, padamo, dižemo,
tugujemo, ali idemo… Važno je znati gde i s kim. Možda nikada i ne
stignemo, ili bar mislimo da smo okasnili za sve godine koje stratismo
suludo u verovanja u neki drugi život i svet. Nema drugog života i sveta,
do časti i vere u sebe sama, onda možemo i pokucati na nebeska vrata.
Ko zna, možda se i otvore…
Da biste o bilo čemu mogli pisati, morate nešto i pročitati. Da bi stvorili
bilo šta, prvo trebate nešto i videti, osluhnuti, pa i čuti. Višedecenijsko
slušanje, gledanje i čitanje daje mi sopstveni sud o nečemu što mi se
sviđa ili ne. Ali je moje, makar i pogrešno. Sa godinama koje sam
nanizao bliži sam ovome drugome. Slično je i sa Dilanom. Sva
poetičnost u njegovoj ranoj muzičkoj fazi, otkriva njegov hod pravog
gradskog kauboja, u svom onom smislu reči što ista predstavlja.
Njegovi, naizgled obični, stihovi o svakodnevnom životu tadašnjeg
mladića, nisu ništa drugo no vapaj kroz pustinjsku preriju samotnog
čoveka. A bio je usamljen. Prokleto nadaren u muzičkom, poetskom i
scenskom nastupu, ta kriška od života koja samo njemu dopada, teško da
mu je osmeh na licu izazvala. Svi njegovi tekstovi zvuče obično, no
nadahnuto, nisu odraz bilo kakvog politikanstva, ali predstavljaju jasno
izražen stav, iskristalisanu misao i ukaz ka svemu onome što nas čeka u
bližoj ili daljoj budućnosti, a to je otuđenost i beznadežnost savremenog,
nazovi civilizovanog, čoveka.
Nesporno uporan da svoju muziku ne samo oživi, već i da je proživi na
svoj način, onako lucidan i tvrdoglav, kao i svi veliki umetnici,
pravovremeno je uhvatio trenutak da iz folk muzike predje u nešto
drugačiju tematiku, a da to ne bude ništa slično poput Bitlsa ili Stounsa.
Biti drugačiji, a imati šta pripovedati o aktuelnim trenucima, pevati o
ljubavi i zboriti o prohujalim trenucima, muzički jednostavno, ali
šarmantno i nekako uvek sveže. To je odlika Dilanove raspusnosti i tihe
molitve.
U skupu njegovih poslednjih albuma nisam primetio neki pomak od
albuma „Tempest“ (Bura). Sve deluje nekako umorno, beznadežno i
zlokobno tiho. Nema tog poleta i te vatre da ponese zvuk, da optoči
sliku. Dilan je Dilan, niti on ima potrebe da se bilo kome dodvorava na
bilo koji način, jer on, naprosto, ima takvo viđenje današnjice kakvo
ima, na nama je da ga prihvatimo ili ne. Njega sigurno nije briga za to…
On svojim putem gazi…
Na kraju, svi moji tekstovi su odraz ličnog stava, pisani jezikom
pristupačnim za sve koji pokažu malo interesovanja za gore opisanu
vrstu muzike, sa svim neizbežnih greškama koje pisanje nosi, uz
maksimalnu podršku opstanku rokenrola, kao jednog širokog muzičkog
pravca za koji ne vidim da ima neku posebnu medijsku podršku na ovim
prostorima. Da se ne lažemo, od vajkada drugačije nije ni bilo. Kada
pogledam sa ove, gotovo poluvekovne, distance, ne znam ni sam kako je
taj virus roka uleteo u mene, našao duboko utočište i saživeo se sa
mnom.
I još nešto, meni ne manje bitno, ispod svakog napisanog teksta stoji
moje puno, pravo, ime i prezime, a saradnja sa bilo kojim portalom,
dnevnim ili muzičkim, svodi se isključivo preko ekspedovanja teksta
mejlom na željeni portal. Komunikacija nam je isključivo u jednom
smeru.
Miodrag Marković
- 85 godina hoda po zemlji Boba Dilana
- ЗОНА ДУНАВ: РЕМИ ЈАСЕНИЦЕ И КАРАЂОРЂА!
- ПИО ФОНД УГАСИО ЈЕДНУ УСЛУГУ! Ево како сада да проверите стаж и пензију
- Ветерани КУД-а „Абрашевић“ представили Смедеревску Паланку на фестивалу у Сокобањи
- УГЛЕДНИ ЧАС ИЗ ЕНГЛЕСКОГ ЈЕЗИКА У СШ ЖИКИЦА ДАМЊАНОВИЋ
- ТЕОЛОГ ОБЈАСНИО: Ево како се правилно користи трака освештана на појасу Пресвете Богородице
- Молитвено сећање на упокојене у храму Свете Петкеу Смедеревској Паланци уочи Педесетнице
- Зелено светло за градњу прве фазе комплекса Ретаил Карађорђе у Смедеревској Паланци
- Србија ускоро почиње производњу хуманоидних робота
- Паланчанин Сава Лазић организовао тимбилдинг оријентиринг на Космају
- ЕВО КАКВА СУ ПРЕДВИЂАЊА МЕТЕРЕОЛОГА ЗА НАРЕДНА ТРИ ЛЕТЊА МЕСЕЦА
- Ученици ОШ „Вук Караџић” представљали Смедеревску Паланку на републичком такмичењу из дигиталних вештина
- Родитељи-неговатељи ускоро добијају законски статус, примена од 1. октобра
- „Библиотека зове – таленти одговарају“ окупила младе ствараоце из целе општине
- ПИОНИРИ ЈАСЕНИЦЕ ПОРАЖЕНИ ОД РАДНИЧКОГ ИЗ КРАГУЈЕВЦА!
- Пчелари упозоравају на „поплаву“ фалсификата која уништава тржиште
- Порука генерацији: ОШ „Ђорђе Јовановић” испратила своје осмаке
- МЕТЕОРОЛОЗИ АЛАРМИРАЛИ СРБИЈУ Стижу непогоде са градом и јаким пљусковима
- ДАНАС СУ ДУХОВСКЕ ЗАДУШНИЦЕ Верници обилазе гробове и пале свеће за покој душа
- КРОС УЧЕНИКА 1–4. РАЗРЕДА ХИМ
- Мини-концерт ученика ОМШ „Божидар Трудић” одушевио ђаке ОШ „Херој Радмила Шишковић”
- ПОДУНАВСКА ОКРУЖНА ЛИГА: ГЛАВАШ НА КОЛОНИЈИ, КУСАЧАНИ У РАТАРИМА!
- Кила купуса (Plasmodiophora brassicae)
- ПОШТА ПРОДАЈЕ НЕКОРИШЋЕНЕ НЕКРЕТНИНЕ У понуди локали, станови, земљиште… све иде на лицитацију
- Црвени крст у Смедеревској Паланци обележио Месец менталног здравља
- Извучени парови баража за зону ДунавГЛАВАШ ИЗ ГЛИБОВЦА У ВЕЛИКОЈ ПРЕДНОСТИ































